Prva skupina "ultrasa", nogometnih navijaca
starosti izmeðu 15 i 25 godina, koji su se ocito razlikovali od klasicnog
modela odraslog nogometnog gledatelja, pojavili su se u Italiji krajem
šezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina. Okupljeni na dijelovima tribina sa
najjeftinijim ulaznicama i privuceni od strane klubova posebnim sniženjima i
povoljnim pretplatama, ultrasi su u startu pokazali niz karakteristika do tada
potpuno nepoznatih u talijanskom nogometu. Ta su obilježja varirala od
oznacavanja njihovog vlastitog "teritorija", što znaci postavljanje
transparenata sa klupskim ili simbolima navijacke skupine na odreðeni dio
tribina, do militaristickog oblacenja, preuzetog dijelom od brojnih ekstremnih
politickih organizacija koje su postojale u to vrijeme: parka, martensice,
maskirne jakne i šalovi u bojama kluba bili su glavna obilježja
"ultrasa". "Ultrasi" su tako od samog pocetka donijeli novi
nacin davanja potpore svojoj momcadi i, opcenito govoreci, sudjelovanja u samoj
utakmici. Od brazilske "Torcide", koja je na tribine uvela obicaj
korištenja bubnjeva i truba do Engleza sa "efektom šalova" (cijela
tribina sa uzdignutim šalovima) i pjevanjem. Od tog vremena navijacka potpora
postala je gotovo dio strategije i taktike, koja pomaže u pobjeðivanju protivnicke
momcadi, a navijaci se cesto nazivaju i "dvanaestim igracem". U
široku upotrebu uskoro je ušla i pirotehnika, prije svega baklje i dimne bombe,
koja je donijela dodatnu živost na navijacke tribine. Po prvi put se pojavio
koncept koreografije na tribinama, potpuno originalna praksa koja je ucinila da
navijacki pokreti postanu puno organiziraniji. Koreografije su postale simbol
talijanskog stila: od ograomnih raznobojnih transparenata do sjajnih vizualnih
efekata. Od navijaca Genoe sa sjeverne tribine do tifosa Fiorentine, koji su na
tribinama prikazali monumentalne gradske graðevine na osnovu originalnog
topografskog plana grada. Najdugovjecnija grupa ultrasa je Milanova Fossa dei
Leoni, osnovana 1968, koja je ime dobila po starom stadionu Milana, a svoje je
mjesto pronašla na dijelu tribina sa najjeftinijim ulaznicama. Meðutim, neke su
grupe osnovane i ranije, poput skupine naziva „Fedelissimi Granata",
osnovane u Torinu još 1951. godine, koja je danas dio 'postave' na Maratona
tribini torinskog stadiona.
Ultrasi Sampdorie su se pojavili 1969. godine i
bili su prvi koji su sebe doista nazivali „Ultras“, nakon cega je uslijedilo
osnivanje Interovih „Boysa“. Sedamtesetih je broj ovih skupina postupno rastao
i na stotine manjih grupa su se pocele pojavljivati na tribinama najvecih
talijanskih stadiona, što je dovelo do formiranja vecih skupina, poput Veronine
„Žuto-Plave brigade“, Fiorentininih navijaca pod nazivom „Viola Club Viesseux“,
koji su dobili ime po trgu u Firenzi na kojem su se prvi put sastali 1971.
godine, Napolijevih „Ultrasa“ (1972.), Milanovih „Crveno-Crnih brigada“, te
navijaca Genoe (1973.), Bologne (1975.), Juventusa (1975.), Atalante (1976.),
Lazia i Rome (1977.). Neki su nastali iz vec postojecih klubova navijaca, poput
Interovih „Boysa“, koji su izrasli iz „Fossati Cluba“, ili Torinove „Granata
Ultras“ nastale iz ranije skupine „Fedelissimi“, dok su drugi nastali spajanjem
manjih skupina u jednu vecu, npr. Juventusovi „Fightersi“ su nastali od ranijih
clanova „Panthersa“.Neke su se skupine zasnivale jednostavno na pripadnosti
odreðenoj urbanoj cetvrti grada (originalna jezgra Sampdorijinih Ultrasa je
izrasla iz ðenovske cetvrti Sestri Ponente) ili na grupama ljudi koje su se
susretale u odreðenim barovima, školama ili zabavištima. Veliki dio njihovih
clanova vec je pripadao nekim politickim skupinama ili pokretima i upravo su
karakteristike tih ekstremnih politickih organizacija, njihov osjecaj za
pripadnost i prijateljstvo, davali notu tim skupinama, koje su mogle u samo par
sati okupiti stotine ljudi.
Drugi aspekt specifican za Ultrase je njihov snažan osjecaj
prema vlastitom teritoriju. Zapravo, dijelove
tribina na kojima su se oni
okupljali s vremenom su u potpunosti napustili tzv. 'normalni' navijaci
klubova, koji su se morali preseliti kako bi napravili mjesta za transparente
Ultrasa. Simboli koji su se pojavljivali na tim transparentima bili su uglavnom
divlje životinje (lavovi, pantere i tigrovi, prije svega), neizbježni Jolly
Roger (lubanja sa ukrštenim kostima), oružje i slicni simboli koji su pozivali
na nasilje. Skupine su se uglavnom financirale tako što su clanovi meðusobno
donirali novac, a bile su organizirane na nacin da je svatko za nešto zadužen.
Jedni su organizirali putovanja na gostujuce utakmice, drugi nabavljali motke
za zastave, treci kante boje za transparente i grafite... Sa pojavom Ultrasa
smanjen je broj do tada uobicajenih incidenata, poput utrcavanja navijaca na
teren ili udaranja suca, dok su od 1974. godine pa nadalje sve ucestalije
postajale meðusobne tucnjave navijaca razlicitih klubova. To je bio slucaj na
dvije utakmice te godine: Torino - Sampdoria i Roma - Lazio. Odmah od pocetka
navijaci su poceli ubacivati razlicite predmete na teren, a nakon sukoba dviju
strana morala je intervenirati policija ubacujuci suzavac na tribine. Sukobi su
se nastavili na ulicama, gotovo prema scenariju graðanskog rata, uništavani su
autobusi, prevrtani automobili, itd. Mnogi od ovih incidenata su nastali izmeðu
navijaca klubova iz istog grada ili iz rivalskih gradova, poput Pisa - Livorno,
Bergamo - Brescia ili Palermo - Catania, dok su drugi imali politicke motive,
poput ljevicara iz Vicenze i desnicara
iz Verone. Ispocetka je nasilje bilo ograniceno na relativno malo podrucje, na
stadion i njegovu bližu okolicu. Meðutim, uskoro su uslijedile i prve ozbiljne
epizode (ubod nožem za vrijeme utakmice Lazio - Napoli, a ista scena se
ponovila i 1975. za vrijeme utakmice Milan - Juventus. 1977. godine za vrijeme
utakmice Atalanta - Torino Ultrasi su se sukobili željeznim šipkama, a na
utakmici Inter - Milan došlo je do borbe noževima izmeðu Interovih Boysa i
Milanove Brigade.) 28. listopada 1979. godine za vrijeme rimskog derbija
navijac Lazia Vincenzo Paparelli je pogoðen u glavu raketom koja je stigla sa
južne tribine na kojoj su bili navijaci Rome, te je nekoliko minuta kasnije
preminuo. Iste te nedjelje incidenti su se dogodili u Ascoliju na utakmici
Ascoli - Bologna, gdje je bilo sedam ozlijeðenih, zatim na utakmici Inter -
Milan uz 18 ozlijeðenih, a nekoliko ozlijeðenih je bilo i na utakmici Brescia -
Como. Tragedija na rimskom Olimpijskom stadionu pojacana širenjem klime nasilja
koja je u to vrijeme karakterizirala mnoge stadione šokirala je javnost i
postala glavna tema, kako meðu novinarima, tako i meðu vlastima.
Poduzete su
drasticne mjese: zabranjeno je na nekoliko mjeseci unošenje na stadion zastava
sa jarbolima, bubnjeva, pa cak i transparenata sa simbolima koji podsjecaju na nasilje.
Osamdesete su donijele veliko širenje ultra skupina, cija se brojnost više nije
iskazivala u desecima nego stotinama, a u nekim slucajevima i tisucama clanova.
Nije bilo kluba, bilo da je sa sjevera ili juga Italije, bilo da igra u prvoj
ili trecoj ligi, kojega nije pratila jedna ili više organiziranih navijackih
skupina. To je neizbježno dovelo do porasta mreže saveza, ali i rivalstava.
Poznate koalicije u tom razdoblju ukljucuju one Roma - Atalanta - Juventus,
Lazio - Bari - Torino, Inter - Fiorentina - Sampdoria, Milan - Genoa - Bologna,
iako je zanimljivo kako su danas ti odnosi, nekad cvrsti i nerazdvojni,
uglavnom nestali i zamijenjeni drugim savezima, a u nekim slucajevima se pretvorili
i u pravo rivalstvo. 1982. godina je ušla u povijest talijanskog nogometa zbog
pobjede reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Finale se igralo
protiv Njemacke u Madridu pred gomilom od preko 100.000 gledatelja, najvecim
dijelom Talijana. Bio je na tribinama i veliki broj transparenata, no pokazalo
se kako je to jedini trenutak kada se nacija ujedinila i zaboravilo na
rivalstva. To je prakticki jedinstven slucaj u Europi, ako znamo
karakteristicnu povezanost engleskih, nizozemskih ili njemackih navijaca kada
je u pitanju potpora njihovim reprezentacijama. Razlozi za tu duboku podjelu
meðu talijanskim navijacima, koji se nisu mogli ujediniti niti da zajedno
navijaju za reprezentaciju korijene vjerojatno imaju u godinama starom
rivalstvu izmeðu najstarijih talijanskih gradova.
Što god da je u pitanju, Ultrasi su ipak postali
kontinentalni uzor, pokrenuvši slicno organiziranje navijaca u najvecem dijelu
Europe. Putovanje na gostujuce utakmice je postao najvažniji moment u životu
ultrasa, koji se nisu plašili potencijalnih opasnosti koje su ih na tim putovanjima
cekale. Na taj se nacin vršila selekcija
unutar skupine i testirala njezina
snaga. Biti prisutan na jednom od 'užarenih' stadiona je postalo pitanje casti
rezervirano za malobrojne. Biti tamo bez transparenta se smatralo kukavickim
cinom. Porast broja ljudi koji putuju na gostovanja na dan utakmica je postao
izazov i za nacionalne željeznice, koje su morale organizirate posebne vlakove
za navijace. Organizirane koreografije ultrasa su ukljucivale cijele tribine,
tisuce ljudi. Kupovanje tisuca lopti ili balona u boji je bilo iznimno skupo,
no konkurencija za najoriginalniju koreografiju je bila žestoka. Dok su
navijaci Sampdorie napravili zastavu dugu 90 i široku 32 metra, navijaci Rome
su napravili koreografiju od deset tisuca crvenih i žutih kartona. Navijaci
Torina su prekrili tribinu Maratona sa crvenim i bijelim komadima odjece, dok
su navijaci Napolija postali poznati po tome što su na teren ubacivali tisuce
rola tolaetnog papira. Ruku pod ruku sa ovim šarenim predstavama su išli i sve
cešci izvještaji u crnim kronikama i nasilnim incidentima koji su se dogaðali
na stadionima. Porasla je upotreba noževa, posebno u Milanu i Rimu, dok su
ultrasi Atalante postali poznati po tome da su uvijek spremni za borbu, ali su
koristili samo šake i noge. U veljaci 1984. godine utakmica talijanskog kupa
izmeðu Triestine i Udinesea je završila žestokim sukobom navijaca i policije.
Mladi navijac Triestine Stefan Furlan je prebijen od strane policajaca toliko
da je završio u komi i umro sljedeceg dana. Osam mjeseci kasnije na kraju
utakmice Milan - Cremonese Marco Fonghessi je izbodan na smrt. Njegov ubojica
Giovanni Centrone je bio jedva punoljetan. S druge strane, ranih osamdesetih su
pocele slabiti veze ultrasa i politike. Osobne kulturalne reakcije koje su se
širile meðu mlaðim stanovništvom pocele su se primjecivati cak i na stadionima.
Prijateljstva ostvarena meðu navijackim skupinama koje su se do tada cvrsto
vezale uz suprotne politicke opcije (Fiorentina - Verona) bila su dodatni
pokazatelj kako su savezi meðu navijackim skupinama postali neovisni od
politike. Umjesto toga u tom periodu je porastao broj uživatelja droge na
tribinama. Dok je broj ovisnika o tradicionalnim drogama u sedamdesetim
godinama znacajno smanjen zahvaljujuci strogim pretresima, broj onih koji su
pušili marihuanu je isto tako znacajno porastao. cak su se i na transparentima
umjesto nekih ranijih simbola poceli pojavljivati listovi kanabisa. Brojnost
navijackih skupina je u osamdesetima znacajno porasla. Na primjer u sezoni
1987./88. Milanova Fossa dei Leoni je brojala preko 15.000 clanova, a jasno je
definirana i unutarnja struktura tih skupina. Neke su skupine, poput Napolijeve
Commando Ultra Curva B, imale vrhunski organiziranu strukturu, imena svih
clanova su se nalazila u bazi podataka, imali su ljude koji su bili zaduženi za
sigurnost, odnose sa TV-kucama itd. Devedesetih godina svijet ultrasa je
doživio znacajne promjene, pa cak i upao u odreðenu krizu identiteta. Mnoge
fundamentalne vrijednosti koje je pripadnost ultra skupini nosila sa sobom su
ostavljene u prošlosti i pocelo ih se gledati na drugaciji nacin. No, postoji i
druga strana medalje, a ta je da su ultrasi postali svjesni kako moraju
reagirati da bi preživjeli. Nakon trideset godina povijesti ultrasi su postali nezaobilazan
dio nogometnog svijeta, nezamjenjivi i utjecajni, važan faktor cak i u klupskim
strategijama. Drugi dio devedesetih godina je bio znacajno pod utjecajem
ubojstva navijaca Genoe Vincenza Spagnola u sijecnju 1995. godine. Ova užasna
epizoda je dovela u pitanje i samo postojanje ultra pokreta, koji je vec bio u
krizi zbog smjene generacija i podjela tribina na puno manjih sektora, kao i
raspadanja odreðenih skupina ultrasa koje su do tada bila referentna tocka za
mnoge navijace, ostavljajuci ih sa osjecajem dezorijentiranosti. Iz ubojstva
navijaca Genoe izrodila se parola nastala u redovima navijaca Atalante koja
kaže 'basta lame basta infami' - 'izbacite noževe, izbacite neprijateljstvo'. Nažalost,
noževi, nasilje i neprijateljstvo do danas nisu u potpunosti, a vjerojatno
nikada i nece, biti u potpunosti iskorijenjeni. Ultrasi su, pak, preživjeli sve
turbulencije, dijeljenje tribina, zabrane i pooštrene sigurnosne mjere, te i
danas prate svoje klubove i na domacim i na gostujucim utakmicama. Tako ce
vjerojatno biti dok je svijeta, iako ce promjena uvijek biti, kako u ponašanju
i nacinu na koji se iskazuje ljubav prema klubu, ali i netrepeljivost prema
protivniku, tako i u brojnosti i organiziranosti.
Nema komentara:
Objavi komentar