Audio: Todos los canticos de la Garra Blanca!

Garra Blanca, što bi u razumljivom prevodu značilo ''Bijela vojska'' je navijačka skupina iz Čilea, tačnije iz glavnog i ujedno najvećeg grada u ovoj južnoameričkoj državi Santiaga. Ovi barra bravasi prate tim pod imenom Colo-Colo i među tri su najveće i najorganizovanije ekipe u Čileu. Poslušajte vjerovatno cijeli repertoar melodičnih navijačkih pjesama u audio formatu. Oko 150 pjesama u audio formatu možete skinuti na sljedećem linku:

DOWNLOAD

Ultra pokret u Italiji

                                                    

Prva skupina "ultrasa", nogometnih navijaca starosti izmeðu 15 i 25 godina, koji su se ocito razlikovali od klasicnog modela odraslog nogometnog gledatelja, pojavili su se u Italiji krajem šezdesetih i pocetkom sedamdesetih godina. Okupljeni na dijelovima tribina sa najjeftinijim ulaznicama i privuceni od strane klubova posebnim sniženjima i povoljnim pretplatama, ultrasi su u startu pokazali niz karakteristika do tada potpuno nepoznatih u talijanskom nogometu. Ta su obilježja varirala od oznacavanja njihovog vlastitog "teritorija", što znaci postavljanje transparenata sa klupskim ili simbolima navijacke skupine na odreðeni dio tribina, do militaristickog oblacenja, preuzetog dijelom od brojnih ekstremnih politickih organizacija koje su postojale u to vrijeme: parka, martensice, maskirne jakne i šalovi u bojama kluba bili su glavna obilježja "ultrasa". "Ultrasi" su tako od samog pocetka donijeli novi nacin davanja potpore svojoj momcadi i, opcenito govoreci, sudjelovanja u samoj utakmici. Od brazilske "Torcide", koja je na tribine uvela obicaj korištenja bubnjeva i truba do Engleza sa "efektom šalova" (cijela tribina sa uzdignutim šalovima) i pjevanjem. Od tog vremena navijacka potpora postala je gotovo dio strategije i taktike, koja pomaže u pobjeðivanju protivnicke momcadi, a navijaci se cesto nazivaju i "dvanaestim igracem". U široku upotrebu uskoro je ušla i pirotehnika, prije svega baklje i dimne bombe, koja je donijela dodatnu živost na navijacke tribine. Po prvi put se pojavio koncept koreografije na tribinama, potpuno originalna praksa koja je ucinila da navijacki pokreti postanu puno organiziraniji. Koreografije su postale simbol talijanskog stila: od ograomnih raznobojnih transparenata do sjajnih vizualnih efekata. Od navijaca Genoe sa sjeverne tribine do tifosa Fiorentine, koji su na tribinama prikazali monumentalne gradske graðevine na osnovu originalnog topografskog plana grada. Najdugovjecnija grupa ultrasa je Milanova Fossa dei Leoni, osnovana 1968, koja je ime dobila po starom stadionu Milana, a svoje je mjesto pronašla na dijelu tribina sa najjeftinijim ulaznicama. Meðutim, neke su grupe osnovane i ranije, poput skupine naziva „Fedelissimi Granata", osnovane u Torinu još 1951. godine, koja je danas dio 'postave' na Maratona tribini torinskog stadiona. 

Ultrasi Sampdorie su se pojavili 1969. godine i bili su prvi koji su sebe doista nazivali „Ultras“, nakon cega je uslijedilo osnivanje Interovih „Boysa“. Sedamtesetih je broj ovih skupina postupno rastao i na stotine manjih grupa su se pocele pojavljivati na tribinama najvecih talijanskih stadiona, što je dovelo do formiranja vecih skupina, poput Veronine „Žuto-Plave brigade“, Fiorentininih navijaca pod nazivom „Viola Club Viesseux“, koji su dobili ime po trgu u Firenzi na kojem su se prvi put sastali 1971. godine, Napolijevih „Ultrasa“ (1972.), Milanovih „Crveno-Crnih brigada“, te navijaca Genoe (1973.), Bologne (1975.), Juventusa (1975.), Atalante (1976.), Lazia i Rome (1977.). Neki su nastali iz vec postojecih klubova navijaca, poput Interovih „Boysa“, koji su izrasli iz „Fossati Cluba“, ili Torinove „Granata Ultras“ nastale iz ranije skupine „Fedelissimi“, dok su drugi nastali spajanjem manjih skupina u jednu vecu, npr. Juventusovi „Fightersi“ su nastali od ranijih clanova „Panthersa“.Neke su se skupine zasnivale jednostavno na pripadnosti odreðenoj urbanoj cetvrti grada (originalna jezgra Sampdorijinih Ultrasa je izrasla iz ðenovske cetvrti Sestri Ponente) ili na grupama ljudi koje su se susretale u odreðenim barovima, školama ili zabavištima. Veliki dio njihovih clanova vec je pripadao nekim politickim skupinama ili pokretima i upravo su karakteristike tih ekstremnih politickih organizacija, njihov osjecaj za pripadnost i prijateljstvo, davali notu tim skupinama, koje su mogle u samo par sati okupiti stotine ljudi. 

Drugi aspekt specifican za Ultrase je njihov snažan osjecaj prema vlastitom teritoriju. Zapravo, dijelove

tribina na kojima su se oni okupljali s vremenom su u potpunosti napustili tzv. 'normalni' navijaci klubova, koji su se morali preseliti kako bi napravili mjesta za transparente Ultrasa. Simboli koji su se pojavljivali na tim transparentima bili su uglavnom divlje životinje (lavovi, pantere i tigrovi, prije svega), neizbježni Jolly Roger (lubanja sa ukrštenim kostima), oružje i slicni simboli koji su pozivali na nasilje. Skupine su se uglavnom financirale tako što su clanovi meðusobno donirali novac, a bile su organizirane na nacin da je svatko za nešto zadužen. Jedni su organizirali putovanja na gostujuce utakmice, drugi nabavljali motke za zastave, treci kante boje za transparente i grafite... Sa pojavom Ultrasa smanjen je broj do tada uobicajenih incidenata, poput utrcavanja navijaca na teren ili udaranja suca, dok su od 1974. godine pa nadalje sve ucestalije postajale meðusobne tucnjave navijaca razlicitih klubova. To je bio slucaj na dvije utakmice te godine: Torino - Sampdoria i Roma - Lazio. Odmah od pocetka navijaci su poceli ubacivati razlicite predmete na teren, a nakon sukoba dviju strana morala je intervenirati policija ubacujuci suzavac na tribine. Sukobi su se nastavili na ulicama, gotovo prema scenariju graðanskog rata, uništavani su autobusi, prevrtani automobili, itd. Mnogi od ovih incidenata su nastali izmeðu navijaca klubova iz istog grada ili iz rivalskih gradova, poput Pisa - Livorno, Bergamo - Brescia ili Palermo - Catania, dok su drugi imali politicke motive, poput ljevicara  iz Vicenze i desnicara iz Verone. Ispocetka je nasilje bilo ograniceno na relativno malo podrucje, na stadion i njegovu bližu okolicu. Meðutim, uskoro su uslijedile i prve ozbiljne epizode (ubod nožem za vrijeme utakmice Lazio - Napoli, a ista scena se ponovila i 1975. za vrijeme utakmice Milan - Juventus. 1977. godine za vrijeme utakmice Atalanta - Torino Ultrasi su se sukobili željeznim šipkama, a na utakmici Inter - Milan došlo je do borbe noževima izmeðu Interovih Boysa i Milanove Brigade.) 28. listopada 1979. godine za vrijeme rimskog derbija navijac Lazia Vincenzo Paparelli je pogoðen u glavu raketom koja je stigla sa južne tribine na kojoj su bili navijaci Rome, te je nekoliko minuta kasnije preminuo. Iste te nedjelje incidenti su se dogodili u Ascoliju na utakmici Ascoli - Bologna, gdje je bilo sedam ozlijeðenih, zatim na utakmici Inter - Milan uz 18 ozlijeðenih, a nekoliko ozlijeðenih je bilo i na utakmici Brescia - Como. Tragedija na rimskom Olimpijskom stadionu pojacana širenjem klime nasilja koja je u to vrijeme karakterizirala mnoge stadione šokirala je javnost i postala glavna tema, kako meðu novinarima, tako i meðu vlastima.

Poduzete su drasticne mjese: zabranjeno je na nekoliko mjeseci unošenje na stadion zastava sa jarbolima, bubnjeva, pa cak i transparenata sa simbolima koji podsjecaju na nasilje. Osamdesete su donijele veliko širenje ultra skupina, cija se brojnost više nije iskazivala u desecima nego stotinama, a u nekim slucajevima i tisucama clanova. Nije bilo kluba, bilo da je sa sjevera ili juga Italije, bilo da igra u prvoj ili trecoj ligi, kojega nije pratila jedna ili više organiziranih navijackih skupina. To je neizbježno dovelo do porasta mreže saveza, ali i rivalstava. Poznate koalicije u tom razdoblju ukljucuju one Roma - Atalanta - Juventus, Lazio - Bari - Torino, Inter - Fiorentina - Sampdoria, Milan - Genoa - Bologna, iako je zanimljivo kako su danas ti odnosi, nekad cvrsti i nerazdvojni, uglavnom nestali i zamijenjeni drugim savezima, a u nekim slucajevima se pretvorili i u pravo rivalstvo. 1982. godina je ušla u povijest talijanskog nogometa zbog pobjede reprezentacije na svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. Finale se igralo protiv Njemacke u Madridu pred gomilom od preko 100.000 gledatelja, najvecim dijelom Talijana. Bio je na tribinama i veliki broj transparenata, no pokazalo se kako je to jedini trenutak kada se nacija ujedinila i zaboravilo na rivalstva. To je prakticki jedinstven slucaj u Europi, ako znamo karakteristicnu povezanost engleskih, nizozemskih ili njemackih navijaca kada je u pitanju potpora njihovim reprezentacijama. Razlozi za tu duboku podjelu meðu talijanskim navijacima, koji se nisu mogli ujediniti niti da zajedno navijaju za reprezentaciju korijene vjerojatno imaju u godinama starom rivalstvu izmeðu najstarijih talijanskih gradova.

Što god da je u pitanju, Ultrasi su ipak postali kontinentalni uzor, pokrenuvši slicno organiziranje navijaca u najvecem dijelu Europe. Putovanje na gostujuce utakmice je postao najvažniji moment u životu ultrasa, koji se nisu plašili potencijalnih opasnosti koje su ih na tim putovanjima cekale. Na taj se nacin vršila selekcija

unutar skupine i testirala njezina snaga. Biti prisutan na jednom od 'užarenih' stadiona je postalo pitanje casti rezervirano za malobrojne. Biti tamo bez transparenta se smatralo kukavickim cinom. Porast broja ljudi koji putuju na gostovanja na dan utakmica je postao izazov i za nacionalne željeznice, koje su morale organizirate posebne vlakove za navijace. Organizirane koreografije ultrasa su ukljucivale cijele tribine, tisuce ljudi. Kupovanje tisuca lopti ili balona u boji je bilo iznimno skupo, no konkurencija za najoriginalniju koreografiju je bila žestoka. Dok su navijaci Sampdorie napravili zastavu dugu 90 i široku 32 metra, navijaci Rome su napravili koreografiju od deset tisuca crvenih i žutih kartona. Navijaci Torina su prekrili tribinu Maratona sa crvenim i bijelim komadima odjece, dok su navijaci Napolija postali poznati po tome što su na teren ubacivali tisuce rola tolaetnog papira. Ruku pod ruku sa ovim šarenim predstavama su išli i sve cešci izvještaji u crnim kronikama i nasilnim incidentima koji su se dogaðali na stadionima. Porasla je upotreba noževa, posebno u Milanu i Rimu, dok su ultrasi Atalante postali poznati po tome da su uvijek spremni za borbu, ali su koristili samo šake i noge. U veljaci 1984. godine utakmica talijanskog kupa izmeðu Triestine i Udinesea je završila žestokim sukobom navijaca i policije. Mladi navijac Triestine Stefan Furlan je prebijen od strane policajaca toliko da je završio u komi i umro sljedeceg dana. Osam mjeseci kasnije na kraju utakmice Milan - Cremonese Marco Fonghessi je izbodan na smrt. Njegov ubojica Giovanni Centrone je bio jedva punoljetan. S druge strane, ranih osamdesetih su pocele slabiti veze ultrasa i politike. Osobne kulturalne reakcije koje su se širile meðu mlaðim stanovništvom pocele su se primjecivati cak i na stadionima. Prijateljstva ostvarena meðu navijackim skupinama koje su se do tada cvrsto vezale uz suprotne politicke opcije (Fiorentina - Verona) bila su dodatni pokazatelj kako su savezi meðu navijackim skupinama postali neovisni od politike. Umjesto toga u tom periodu je porastao broj uživatelja droge na tribinama. Dok je broj ovisnika o tradicionalnim drogama u sedamdesetim godinama znacajno smanjen zahvaljujuci strogim pretresima, broj onih koji su pušili marihuanu je isto tako znacajno porastao. cak su se i na transparentima umjesto nekih ranijih simbola poceli pojavljivati listovi kanabisa. Brojnost navijackih skupina je u osamdesetima znacajno porasla. Na primjer u sezoni 1987./88. Milanova Fossa dei Leoni je brojala preko 15.000 clanova, a jasno je definirana i unutarnja struktura tih skupina. Neke su skupine, poput Napolijeve

Commando Ultra Curva B, imale vrhunski organiziranu strukturu, imena svih clanova su se nalazila u bazi podataka, imali su ljude koji su bili zaduženi za sigurnost, odnose sa TV-kucama itd. Devedesetih godina svijet ultrasa je doživio znacajne promjene, pa cak i upao u odreðenu krizu identiteta. Mnoge fundamentalne vrijednosti koje je pripadnost ultra skupini nosila sa sobom su ostavljene u prošlosti i pocelo ih se gledati na drugaciji nacin. No, postoji i druga strana medalje, a ta je da su ultrasi postali svjesni kako moraju reagirati da bi preživjeli. Nakon trideset godina povijesti ultrasi su postali nezaobilazan dio nogometnog svijeta, nezamjenjivi i utjecajni, važan faktor cak i u klupskim strategijama. Drugi dio devedesetih godina je bio znacajno pod utjecajem ubojstva navijaca Genoe Vincenza Spagnola u sijecnju 1995. godine. Ova užasna epizoda je dovela u pitanje i samo postojanje ultra pokreta, koji je vec bio u krizi zbog smjene generacija i podjela tribina na puno manjih sektora, kao i raspadanja odreðenih skupina ultrasa koje su do tada bila referentna tocka za mnoge navijace, ostavljajuci ih sa osjecajem dezorijentiranosti. Iz ubojstva navijaca Genoe izrodila se parola nastala u redovima navijaca Atalante koja kaže 'basta lame basta infami' - 'izbacite noževe, izbacite neprijateljstvo'. Nažalost, noževi, nasilje i neprijateljstvo do danas nisu u potpunosti, a vjerojatno nikada i nece, biti u potpunosti iskorijenjeni. Ultrasi su, pak, preživjeli sve turbulencije, dijeljenje tribina, zabrane i pooštrene sigurnosne mjere, te i danas prate svoje klubove i na domacim i na gostujucim utakmicama. Tako ce vjerojatno biti dok je svijeta, iako ce promjena uvijek biti, kako u ponašanju i nacinu na koji se iskazuje ljubav prema klubu, ali i netrepeljivost prema protivniku, tako i u brojnosti i organiziranosti.

Carl Spiers - Mi smo čuveni fudbalski huligani

We are the famous football hooligans je prva knjiga legende grada i navijača Oldhama Carla Spiersa. Pored navedene knjige dotični je izdao još dva naslova, barem koliko ja znam. Jedna  je o urbanim pričama i gradskim legendama koje su prodefilirale Oldhamom pod naslovom 100 characters of Oldham, uzgred rečeno ista je doživjela dva izdanja, a druga, tj. najnovija i njegova najpoznatija Don't look back in anger je proširena i sređenija verzija njegove prve knjige koja je kod nas prevedena kao Mi smo čuveni fudbalski huligani. Nažalost, ovu potonju nisam čitao, tako da mogu samo pisati o prvoj verziji njegovih memoara huliganskih aktivnosti. Bilo kako bilo, njegov prvijenac u vidu gramatike i pravopisa ne razlikuje se mnogo od drugog, dopunjenijeg izdanja, ako je vjerovati kritikama. Većina knjige je veoma šturo napisana tako da su čitaoci uskraćeni za mnoga objašnjenja i bolje opise naizgled zanimljivih događaja u životu Carla Spiersa. Ipak, ona teče hronološkim putem ali očigledno je autor upao u početničku zamku, kada je u pitanju pisanje memoara, pukog nabrajanja u što opštijim crtama događaja koja su napisana kao odgovori na najednostavnija pitanja poput kako, koliko i kada. Upravo iz tog razloga se nadam da ću u skorije vrijeme imati u rukama njegovu posljednju knjigu. Početak memoara Carla doseže daleko u prošlost, 1969. godine. Carl je imao svega osam godina kada je u prisustvu svog starijeg brata prisustvovao prvoj utakmici Oldham Athelica u malom lokalnom derbiju u Stockportu. Zgrožen ali istovremeno zadivljen huliganskim svijetom počeće prije svega uspon autora kao respektabilnog huligana na sjeveru Engleske i njegove grupe općenito. Bilo je to vrijeme kada je fokus navijačkih grupa bio cilj zauzimanja kopa protivničke ekipe. U samim početcima sedamdesetih odnosno krajem šezdesetih, trend na fudbalskim tribinama je bio da se izdvoje lideri navijača. Ovisno o ishodu tuče između dva predstavnika navijača, poraženi lider i njegova cijela grupa primorana je na povlačenje. Ubrzo nakon toga u tučnjavama su učestvovale cijele bande a razvaljeni vozovi, demolirani autobusi i pubovi postale su uobičajene scene diljem Britanije na dan fudbalskih mečeva. Knjiga dobro oslikava tu kolektivnu groznicu sedamdesetih godina koji mnogi nazivaju zlatnim dobom huliganske scene na Otoku. Bilo je to vrijeme kada su tuče na tribinama trajale tokom cijelog meča, kada su armije navijača se sukobljavale na ulicama gotovo svaki treći dan. Bolje vrijeme za počinjanje huliganskih aktivnosti nije moglo biti bolje za autora knjige. Tim i više jer konstantno napredovanje Latiksa u to vrijeme, što je popularan naziv za Oldham Athletic, je kumovalo i rastu grupe koja je imala priliku za okršaje protiv najvećih bandi u Engleskoj poput ekipa Millwalla, Liverpoola, West Hama, Boltona, Chelseae i uvijek omraženih navijača iz Manchestera. Tako da su uspjesi kluba bili popraćeni i uspjehom firme koja je sigurno onomad bila u samom vrhu scene. Tih sredinom osamdesetih godina kada je Oldham uspio osigurati učešće u Premijer ligi bio je vrhunac i kraj ne samo uspjeha grupe već i cijele jedne ere. Nije tu riječ o samim sukobima između grupa već je ispričana jedna cijela slika urbane Engleske koja uključuje faze od Skinheada do modova, koncerte The Jama i Madnessa, modne trendove, tuče između kvartova, iskustva sa tranvestitima u Španiji na Svjetskom prvenstvu, i još mnogo toga.

DOWNLOAD

Fuck the World Cup!

Iz pera navijača Partizana: Kup 1994te, Partizan-Crvena Zvezda 3:3

Ovo je prica o nekom drugacijem jugu, vremenu kada smo svi bili jedno a jug je bio jedinstven i zaista smo bili "SVI K'O JEDAN".

Da napisem nesto o derbiju u Kupu 1994te, Partizan-Crvena zvezda 3:3.

To je bila revans utakmica a u prvoj smo lagano izgubili 2:0 na Marakani te su komsije prosli dalje i naravno na kraju i uzeli i duplu krunu jer su nas dobili 2:1 u 100tom derbiju.

Gledao sam sada derbi preko kompa i bio sam navijacki odusevljen dekorom i propratnim sadrzajima sto nas derbi i cini onim sto jeste.

Video sam da su komsije na pocetku upalili baklje na tri tribine a to me je asociralo i na derbi iz 1994te u kupu gde sam ja licno organizovao bakljadu a cak i isao po njih.

Takodje sam sa drugarima iz kreativnog tima uradio i ostale delove izgleda juga za tu utakmicu a prilozicu i fotografije sa istog.

To je bio period mozda i najbolje organizovanog juga, od 4 osnivaca Agencije Grobari nas trojica smo i dalje bili tu a samo je Laki bio otisao u Lisabon na neko vreme da bolje upozna njihovu navijacku scenu gde je i nastalo prijateljstvo sa navijacima Sportinga. Bio je i kada je Torcida bila u Lisabonu a mislim da su i neki clanovi sa foruma tada vidjeni u tom lepom gradu.

Da bih se vratio na taj derbi i sve ostalo uz njega ukratko cu vam opisati kakva je bila atmosfera i situacija na jugu tada.

Bas u vreme kada smo razradjivali novu pricu u tadasnjoj situaciji pojavio se stari Grobar sasvim slucajno a to je nama koji smo imali neke ideje dobro doslo jer je tip bio vec veoma finansijski dobro ‘ostvaren’ (sto bi ribe u bg rekle).

Imao je slicne ili iste ideje kao i mi a zeleo je da finansijski pomogne sto je za nas sve bilo sjajno.

Odvojio se kreativni tim i mi smo imali sastanke u centru grada gde smo planirali sledece utakmice a sve to bi posle prenosili ostalima, naravno u basti na JNA.

Da se vratim malo na taj period i na nas, pirotehnicki od 1991ve smo stajali slabo, bio je poceo rat te su i Italija a tek Dalmacija bili predaleko u svakom smislu.

Nismo se snasli u toj situaciji dok su komsije imale fantasticnu kombinaciju u samoj nekadasnjoj SRJ sto se po fotografijama iz tog perioda najbolje vidi.

Prva nasa bakljada je bila tek u 1993coj i to takodje na Kup utakmici koju smo mi na cudesan nacin dobili i prosli dalje, bilo je 3:1 za nas.

Drugari sa Konjarnika i ja smo uspeli da nabavimo 35 baklji preko trikova i to je bilo iznenadjenje za komsije jer zaista nisu ocekivali to. Popalili smo baklje posle naseg prvog gola a oni su na toj utakmici upalili 25 zelenih i 25 crvenih baklji. Ako se neko pita odakle smo znali sve detalje i pre je da smo tada imali jako dobru ‘kontraobavestajnu’ sluzbu.

Bez obzira na piro mi smo imali dobar kop i tada smo jako dobro navijali i krilatica sal, grlo, dlan je bilo sinonim za nas.

Na sastancima smo dogovarali sve poteze unapred a Mika Cov je dosao na ideju i da pokrenemo casopis koji bi bio iskljucivo usko navijacko grobarski. On je i kumovao imenu-Grobar. Sada, na fotkama koje cu postaviti cete videti setalicu na kojoj pise Grobar, bile su uradjene majice koje su imale identican mali grb na srcu-Grobar tako da sva ona pisanja po raznim forumima da je to Grobari pa se ne vidi itd samo dezinformacija. Casopis se zvao Grobar i to je bio nas brend. Miki se pridruzio i Suki pa su njih dvojica komplet odradili taj prvi broj. Ja sam uzeo obavezu da nabavim baklje i dimove, za ovo prvo je jedino kao opcija bila Grcka a za dimove smo imali tipa u kraju koji ih je najbolje radio a dugi niz godina smo koristili ‘njegovu robu’.

Kada je dosao red na taj derbi mi smo odlucili da uradimo setalicu, trake u bojama kluba, crno-bele dimove i da ja nabavim baklje a dogovor je bio da bude 300. Posto ih ne palimo cesto ono bilo je ‘ajde neka bude festival da se pamti.

Ja sam izasao sa idejom da se upale baklje na tri tribine i to nezavisno od svega ostalog sto smo spremali a svi su me na sastanku podrzali. Novac je bio obezbedjen od naseg Grobara a trebalo je da po baklje odemo nas trojica, dve legende juga i ja ali sam na kraju ja jedini isao jer smo bili u stisci sa vremenom a drugarima pasosi nisu bili laki za vadjenje a Grcka viza iako je tada bila samo formalnost je morala da se vadi na vreme.

U Grckoj nije sve islo kako treba sto za nas Grobare i nije nista novo. U radnjama su imali po par komada te je moralo da se ceka bar jedan dan a ja za to nisam imao vremena’

Taman kada sam bio u totalnom bedaku da cu u Bg da se vratim sa 10tak baklji naletim na tipa koji mi je rekao da ce on da mi nabavi koliko mi treba ali da ja moram da se vratim kasnije do radnje.

Kada sam se vratio video sam da sve bas i nije kako treba, torbu koju sam mu dao je on vec napunio bakljama a na vrhu je bila samo jedna jupiterka a ostalo su bile Posejdon pakovane po tri onako bas nove. Tada sam te posejdonke prvi put i video.

Rekao mi je da ima samo 100 baklji i da nije mogao da nadje vise. Mi smo se bili unapred pogodi;li za cenu koja je bila razumna ali mi je on totalno bio sumnjiv jer je bio nervozan i hteo je da sto pre se to zavrsi.

Kada sam ja sklonio prva dva sloja baklji video sam i zasto je to tako. Odmah dole su bile zapakovane identicno posejdonke ali realno im je rok trajanja bio istekao jos pre 1960te.

Povuci potegni bar sam uspeo da smanjim cenu ali ce te izlapele baklje da pokvare plan na samoj utakmici ali o tome cemo kasnije.

Uspeo sam ja to sve da dogegam do Bg a iako je bilo ‘sve zavrseno’ da se predje grana ja sam jedva to preneo sam i slomio sam prst prebacivajuci to iz prtljaga u prtljag na sred granice dok se carinik vrteo oko autobusa, pregledao jednu stranu a torba krcata ispred njega pa kao da bude siguran da je sav prtljag napolju i da vise nema nista u busu pa da trkeljise napolju. Malo se zajebao jer sam ja dok je on prolazio na drugu stranu uvalio torbu nazad i u kraj te je samo nastradao moj prst.

J...s prst kada su baklje na sigurnom a bolelo je do Beograda strahovito.

E sada malo grobarskog ludila, posto se vec proculo po Bg da smo mi spremili nesto krupno ja sam steknuo baklje na najsigurnije mesto na svetu, kod jednog navijaca Cz koji nije imao pojma sta sam mu dao a mislio je da je neka moja roba za valjanje pa je to sve leglo.

Odemo Mika i ja do drugara iz agencije na NBG sa par komada i onako vece pred utakmicu da jos jednom precesljamo sve.

Kaze on ‘ajde da probamo jednu baklju, upalili smo je a kako smo bili pored autoputa dim ode na put, stao saobracaj a kao za k bas naleti patrola pa smo jedva pobegli a drugara naravno znaju svi pa napravismo sranje ni iz cega.

Uspeli smo i da preko naseg druga koji je radio u jednoj nasoj firmi u Bg za engleze camce za spasavanje da ubodemo prave bengalke koje su englezi slali unapred da se ugrade u camce a one zavrsile na jugu, ukupno smo na stadionu imali 150 baklji sto je bila respektabilna cifra.

Sto se tice stvari na stadionu sve je uneseno i bilo je na sigurnom. Jedina greska po meni je bila sto me nisu poslusali za dimove nego su bili podeljeni da se upale pre prvog i pre drugog poluvremena sto je bila greska. Bolje bi bilo da smo sve upalili pre prvog po danu jer bi bilo brutalno, iovako je bilo dobro ali...

Moja ideja koja je sprovedena u delo je bila da sa juga prozovemo ‘javi se istok” pa da na istoku upale baklje, isto tako i zapad pa da na kraju bude ‘ajmo ceo stadion ali da se vratimo na ono iz Soluna-stare baklje koje su palile gore nego golf 2 dizel na Jahorini u januaru.

Mnogo se ljudi opeklo jer nisu znali kako se pali baklja na baklju pa su gurali baklje direktno, svi koji znate u cemu je stos vam je sve jasno.

Ispalo je to sve ok ali je moglo da bude i perfektno, ali opet to smo mi Grobari-kod nas je sve normalno nenormalno i obratno...

Cak smo tek provalili da megafon nema baterije tek kada ga je Che uzeo u ruke pa smo Nesa Kg, T...e, Si..r i ja uspeli da odemo do Slavije i kupimo baterije i da stignemo nazad da budemo spremni za spektakl.

Sto se derbija tice, najveci utisak na mene su ostavili igraci koji su na istrcavanju na zagrevanje svi prvo dosli podno juga i sa Nadjom na celu zapevali ‘U ranu zoru kada svane dan...’, zeleli su pobedu svim srcem ali nisu mogli, Crvena zvezda je bila bolja i bilo je 3:3 a oni su cak imali i stativu i jos sansi.

U prvom mecu nas je Zvezda na Marakani laganeze oprala 2:0 ali smo mi svi verovali da cemo da pobedimo 3:0, navijaci su cudo.

Odigrali su nasi momci srcem maksimalno i mi smo bili zadovoljni i nasa krilatica je bila ispunjena-

Nije vazno pobediti, nije vazno biti prvi,

najlepse je osetiti Partizan u svojoj krvi!!!

Posto je Laki bio u Lisabonu fotke koje cu priloziti je uradio dragi drugar T. Iz Novog Sada sa zapada JNA.

Bilo je puno derbija u kojima sam ucestvovao u raznoraznim akcijama ali ovaj i 100ti ce mi ostati kao najdrazi jer sam na njima ucestvovao u svim segmentima.

Sada su ostali samo snimci i fotografije na ta neka bolja vremena...

Saturdays Heroes Nr. 1 - April 2012

Intervjui:

- TORCIDA, A BRAZILIAN WAY OF SUPPORT

- ULTRAS RAPID PROBLEMS

- ''ZABRANJENI''- PARTIZAN BELGRADE

- ZALGIRIS VILNIUS ''PIETU IV''

- LADS '82, DINAMO MINSK

Game reports:

- AC MILAN-INTER MILAN

- FEYENOORD-AJAX

- KARSIYAKA IZMIR-GOZTEPE IZMIR

- BENFICA LISBON-FC PORTO

- FC NUREMBERG-GREUTHER FUERTH

- OLYMPIAKOS-PANATHINAIKOS (basketball cup final)

- AEK-PANATHINAIKOS

- PAOK-ARIS

- CRVENA ZVEZDA-PARTIZAN

- PAS IOANNINA-PANATHINAIKOS

Ostali artikli:

- DUNDEE UTILITY

-FOOTBALL FANS IN ULSTER

-NORTH AMERICA ULTRAS

Istorija poljskog huliganskog pokreta

-BEAST FROM THE EAST

DOWNLOAD

Klatka (2003)

Sylwester Latkowski je u samo nekoliko godina svoje karijere postao jedan od najpopularnijih i najomraženijih poljskih dokumentarista. Svojim prvim dokumentarnim materijalom To my, rugbisci o istoriji huligana Arke Gdynie navukao je bijes javnosti koja ga je optuživala za veličanje i poticanje nasilja. Svaki naredni uradak Sylwestera Latkowskog dizao je prašinu i stvarao mnoge kontroverze izazivajući velike rasprave u medijima. Da se razumijemo, dokumentarci su većinom arhivski snimani bez ikakve posebne kvalitete na veoma niskom nivou, ali sama tematika i stavovi, odnosno ne stavovi, su doprinjeli popularizaciji imena mladog poljskog dokumentariste. Vrhunac njegove dotadašnje karijere je sasvim sigurno dostignut sa Klatkom iz 2003. godine. Naravno, kao i prijašnji radovi i ovaj je ''bez repa i glave'' sa minimalnim profesionalnim sposobnostima za snimanje dokumentaraca ali njegova najveća snaga se ogleda upravo u biranju teme i načinu na koji je ona prikazana. Dokumentarac je o huliganima i svi su lišeni svog mišljenja sem huligana. Dakle, nema psihologa, sociologa, policije, svjedoka i ostalih koji pokušavaju sa svojim 1000 zato i zašto odgovoriti na sve moguće i nemoguće načine. I Protagonista i antagonisti su huligani, u ovom slučaju vjerovatno članovi ekipe Arke i njihovi stavovi i mišljenja unutar ''škakljivog'' fenomena za javnost. Sve do nedavno, kao i u ostatku Evrope, neredi su se isključivo odvijali na i oko stadiona. Međutim, u Poljskoj se rodio novi pravac subkulture koji više liči na sport negoli na anarhično i spontano dokazivanje jače navijačke grupacije. Ipak, sa ustawkom ili ferkom, žargonski rečeno kod nas, neredi sa stadiona su se preselili na livade i parkove. Dogovorene tuče bez oružja, koje su sada uzeli mnogo maha ne samo u Poljskoj već u cijeloj istočnoj Evropi, postale su novi način za dokazivanje čiji su navijači bolji, čiji su navijači jači. Dok smo prije bili svjedoci incidenata sa šarolikim ulogama izgrednika, danas se već struktura huligana homogenizirala ka ''zdravijem'' ili dosadnijem obilku borbi, zavisno šta više preferirate. Alkohol, droga, dangubljenje su zamijenili treniranje borilačkih sportova u kojem se ekipa priprema sa borbu sa protivničkim navijačima. Ne piti, ne pušiti i biti u dobroj formu su postale glavne odrednice huligana u ekonomski nokautiranom društvu gdje se većina mladih okreće alkoholu i narkomaniji uslijed nedostatka kvalitetnog obrazovanja i posla. Dokumentarac možete pogledati na youtube-u ili skinuti sa linka. Ukoliko skinete sa linka, isti se može pogledati sa našim prevodom kojeg možete naći na stranicama za titlove.

DOWNLOAD